Kada teren nije jedino mjesto, gdje treba pobijediti
Sport je oduvijek sinonim za snagu, natjecanje, podršku i postignuće. Ako je vjerovati riječima sportskih komentatora, svijet sporta odavno je pravedan i svi imaju jednake šanse. Međutim, gdje bismo došli kada bi to uistinu bilo tako.
Piše: Gabriela Bebić
Znate li tko je prva tenisačica svijeta? Ili tko je kapetanica Hrvatske ženske nogometne reprezentacije? Ili tko je najbolja hrvatska parastolnotenisačica? Sportašice jednako teško treniraju kao i njihovi muški kolege, pobjeđuju jednako impresivno, ali su zato, nazovimo to igrom slučaja, plaćene i tretirane kao da su tek statisti vlastitih karijera. Kako je moguće da žene u sportu ruše rekorde, nižu pobjede, plasmane, ali zato medijske pažnje ni za lijek?
Na terenu lavice, izvan njega nevidljive
Ironično je to kako se ženski sport često naziva ,,manje atraktivnim“, sve dok serije medalja sestara Venus i Serene Williams, Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Sandre Perković ne natjeraju svijet da nakratko podigne pogled. Izgleda da su žene u sportu najvidljivije samo onoga trenutka kada njihovi rezultati postanu toliko spektakularni da čak niti sustav ne može okrenuti glavu. No, u trenutku kada se zastor spusti, vraćamo se u stvarnost: manji nagradni fondovi, slabija medijska zastupljenost, niže plaće, a da ne govorim o komentarima poput: „Ženska igra nema dinamiku“.
Fraze umjesto priznanja
Dok se uspjeh sportaša analizira po taktičnosti, brzini, sportašice se pak s druge strane analizira po frizuri, izboru odjeće ili osmijehu. Serena Williams može imati servis jači od većine muških kolega, ali zašto bi to bilo bitno, kad je zanimljivije što je odjenula za meč. Megan Rapinoe osvajala je zlata na Olimpijskim igrama i Svjetskm nogometnim prvenstvima. Tražeći jednaku plaću s muškim kolegama, komentatori su joj sugerirali da „bude tiša“. Izgleda da ravnopravnost u sportu vrijedi samo kada se šuti.
Očekuju balans. Kako da ne?
Prava je ironija u tome što se sport, kao mjesto poštenog natjecanja, pretvara u poligon društvenih normi. Ukoliko žena primjerice previše dominira, automatski je „previše agresivna“, s druge pak strane, pokaže li emocije – „previše je krhka“. Tako je ponovo Serena Williams primjer i za ovu kategoriju neravnopravnosti. Uvijek je kritizirana zbog reakacije na terenu, a njezina igra hvaljena je u kontekstu „muške snage“. Iz ovoga proizlazi kako svaka igra, svaka medalja, svaka pobjeda mora biti odigrana s pažnjom jer uspjeh koji nije društveno uglađen odmah se smatra kontraverznim.
Nagrade? To je već drugi par rukavica
I dok uspjesi postoje i s jedne i druge strane, nagrade su (bile financijske ili one medijske) i dalje u izrazitom deficitu u odnosu na muške kolege. Tako je, primjerice na muškom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. godine, nagradni fond iznosio otprilike 400 milijuna američkih dolara, a za žensko Svjetsko nogometno prvenstvo u Americi 2015. godine 13 milijuna američkih dolara, što bi značilo da muškarci dobivaju i do trinaest puta više novca negoli žene. Plaće, sponzorski ugovori te sam publicitet pitanje su prestiža, sudeći po svemu sportašicama nedostižan. Izgleda kao da medalje i plasmani vrijede manje, samo zato što ih je postigla, upravo žena.
Igra na dva fronta
Žene u sportu ne vode samo jednu utakmicu, onu na terenu, već i onu iza kulisa. Ondje se bore protiv stereotipa, predrasuda i sustava koji ih tlači. Svaki njihov uspjeh nositelj je dvostrukog opterećenja: sportskog izazova i borbe za priznanje. I upravo tu leži ironija – što bolje one igraju, to je veća nepravda koja ih prati.
Porcija uznemiravanja, porcija prijetnji
Incident u tenisu koji se zbio početkom veljače 2025. godine u Dubaiju samo je naglasio i otvorio ozbiljan problem uzemiravanja žena u sportu. Naime, britanska je tenisačica Emma Raducanu u meču protiv češke tenisačice Karolíne Muchove u publici primijetila muškarca koji ju je ranije u jednom restoranu uznemiravao. Uplašena i uznemirena tenisačica cijelu je situaciju doživjela izrazito emotivno što su iskoristili mediji, proglasivši je kukavicom, čime se potvrđuju patrijarhalni stereotipi koji prate žene u sportu. Primjeri ovakvih i sličnih slučajeva samo kulminiraju i eruptiraju poput lave. Tenisačice poput Danielle Collins i Katie Boulter doživljavale su prijetnje tijekom turnira, a osim toga bile su i uhođenešto je njihov život itekako stavilo na kocku.
Kao i uvijek, institucije „odlično“ obavljaju posao
Da ne bismo pak ravnopravnost držali u vodama srednjeg vijeka, unutar sportskih institucija pokrenuto je pitanje žena u sportu. Takvi su primjerice: Međunarodni olimpijski odbor, UEFA, Hrvatski olimpijski odbor, Ujedinjeni narodi (UN Women). Međutim, program i provedba djelovanja u korist ravnopravnosti nije niti blizu savršenstva. Navedene institucije formalno zagovaraju ravnopravnost, ali glavnu riječ vode muškarci. Ne provode se stvarne sankcije prema nacionalnim savezima koje ne poštuju ravnopravnost. Ženski nogomet i dalje je zapostavljen, a posljedica je to lošeg marketinga, nedovoljnih ulaganja i medijske nevidljivosti. Jedno je sigurno, iako programi postoje, puno je ovdje rupa koje ne zadovoljavaju uvjete, a i nema dovoljno financijske potpore da se isti i pokrenu.
Ravnopravnost kao najteži protivnik
Od žena se očekuje da šute i igraj jer svako pitanje ravnopravnosti izlazi iz okvira sporta i kvari atmosferu. Međutim, istina je suviše jednostavna. Sport bez ravnopravnosti nije sport, već kazališna predstava. A žene nisu stvorene da budu puke statistice u priči koju su same ispisale. Možda će ipak jednoga dana svijet vrednovati trud, rad i upornost, a ne spol. Dotada, neminovno je da će sportašice rušiti sve rekorde, postizati značajne uspjehe i biti krašene medaljama. Vrijeme je za igru, vrijeme je za duple produžetke. I dokle god sustav strahuje od njihovih pitanja, jedno je sigurno – žene u sportu već su odavno postale jake karike, a pitanje je vremena kada će dominirati.