U Varaždinu, 26. veljače 2026., u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Metel Ožegović“ održano je predstavljane knjige „Europa na dlanu – priče, savjeti, lekcije i kad ne ide po planu“ autorice Patricie Lacković. Tim povodom razgovarale smo s autoricom spomenute knjige.
Naslov „Europa na dlanu” sugerira bliskost i jednostavnost putovanja. Što je bio presudan trenutak u kojem ste odlučili da Vaša sjećanja trebaju postati knjiga, a ne samo usmena predaja?
Imam već jako puno predavanja i putopisa iza sebe i uvijek mi je to bilo odlično, ali je često nedostajalo nešto opipljivo, nešto što će ostati. Ideja o knjizi kuhala se dugo, nekoliko godina, ali nikako naći vremena, uz sve druge obaveze i putovanja. Jako dugo sam odgađala, krenula pa stala, mijenjala, dorađivala, pa bi opet sve stalo, dok nisam konačno 2025. odlučila – sad ili nikad. Ozbiljno sam se posvetila tom cilju. Sve počinje odlukom. Bio je to proces, gdje puno toga nije išlo po planu, ali na kraju se sav trud isplatio.
Koju glavnu poruku želite prenijeti mladim čitateljima, posebno onima koji tek planiraju svoja prva velika samostalna putovanja našim kontinentom?
Uvijek želim naglasiti pogodnosti putovanja i koliko nas putovanja obogate, šire perspektive i pomiču naše granice. Želim im poručiti da se usude, da probaju, da uče po putu, da rastu i da žive punim plućima. Može se, sve je dostupno, sve je pristupačnije, lakše i jeftinije nego je to bilo nekad i šteta bi bilo to ne iskoristiti. Svijet čeka, a na nama je da otkrivamo njegove ljepote i rastemo kroz izazove na putu. Dobra priprema je pola posla, istraživanje i educiranje, a kad učinimo sve što je do nas, onda se lakše prepustiti i opustiti na putu.
U našoj se školi pripremamo za rad u hotelijerstvu i agencijama. Iz Vašeg bogatog iskustva putnice, koje su po Vama najvažnije vještine koje jedan turistički djelatnik treba posjedovati da bi gostu pružio nezaboravno iskustvo?
Prije svega strpljenje! Za svaki rad s ljudima, a pogotovo u turizmu treba puno strpljenja, razumijevanja, tolerancije, jasne komunikacije, a često i fleksibilnosti, improviziranja te posvećenost. Živimo u užurbano doba kad sve ide brzinski, a gost se želi osjetiti viđeno, dobrodošlo, primijećeno i ugodno. Ljubaznost i osmijeh nikad ne izlaze iz mode.
Često čujemo o „skrivenim draguljima” Europe. Postoji li neka destinacija iz Vaše knjige koja Vas je potpuno iznenadila svojom turističkom ponudom, a da se o njoj rijetko piše u medijima?
Jug Italije me apsolutno oduševio, regija Apulija, gradovi Alberobello, Locorotondo, Torre del Orso te grad Matera. Tu su i mađarski gradići poput Soprona, Ostrogona, Pečuha, Tapolce, belgijski Brugge, portugalska sela… Svugdje zapravo ima pravih bisera, čim se malo odmaknete s utabanih staza.
Na putovanjima su nepredviđene situacije česte. Možete li s nama podijeliti jednu anegdotu gdje ste morali pokazati snalažljivost (tzv. problem solving vještine) koju i mi učimo u strukovnim predmetima?
Takve situacije su dosta česte, od otkazanih letova gdje se morate izboriti za sebe i tražiti svoja prava, preko izgubljene prtljage, loših smještaja koji ne odgovaraju opisu na platformama, kašnjenju trajekta, bolesti itd. Život je nepredvidiv, tako i putovanja i ne ide uvijek po planu, ali važno je ostati hladne glave i umjesto panike, pitati za pomoć i tražiti rješenja. Na putovanjima je važno biti fleksibilan i ne planirati dan u minutu, već ostaviti malo prostora za neplanirane situacije.
Mnogi moji kolege sanjaju o karijeri u turizmu ili radu u inozemstvu nakon mature. Što biste poručili onima koji se možda boje prvog koraka?
Što prije napravite taj prvi korak (koliko god se teško čini) jer tad će vam biti lakše. Što prije krenete, imate više vremena za pokušaje i pogreške, brže učite i brže napredujete. Najgore je samo razmišljati, predugo analizirati, misliti da nešto radimo, a zapravo samo iracionalno odgađamo obaveze i zadatke. Treba krenuti u akciju i onda učiti i ispravljati putem. Jer teorija je jedno, a praksa drugo. Trebamo krenuti, biti uporni, marljivi, proaktivni, a onda će nam se i brojna vrata otvoriti. Prilike rijetko kad dolaze same od sebe, ali mi se možemo potruditi da kreiramo razne prilike i gradimo karijeru, korak po korak. Samo hrabro!
Mislite li da su putovanja nedostižan luksuz?
Luksuzna putovanja često da, ali putovanja općenito, apsolutno ne! I sama često putujem low budget jer su mi bitna iskustva, doživljaji, a ne skupe i razvikane turističke „zamke“.
S dolaskom niskobudžetnih aviokompanija smatram da su putovanja zbilja postala dostupna svima. Preskočiš par kava i imaš za aviokartu! Uvijek postoje i besplatne opcije od stopiranja, Couchsurfinga, volontiranja u zamjenu za hranu i smještaj, razni projekti i razmjene. Tko želi, naći će način.
Putovanja se često nazivaju „najboljom školom života”. Kako su putovanja kroz Europu i svijet utjecala na Vaš osobni i profesionalni razvoj u usporedbi s onim što ste naučili isključivo iz udžbenika?
Sve ono što me udžbenici nisu naučili, putovanje jest! Često u odgojno obrazovnom sustavu učimo neke stvari koje nikad u životu ni ne koristimo, dok je putovanje zbilja škola života gdje brusiš i razvijaš razne životne vještine od snalaženja u prostoru, time managementa, budžetiranja, komunikacije, pregovaranja, cjenkanja, ophođenja s ljudima, nošenje sa stresnim i nepredvidivim situacijama itd. Putovanja su me izgradila u bolju, sretniju, samopouzdaniju i zadovoljniju osobu.
Varaždin je grad s velikim turističkim potencijalom. Postoji li neka europska destinacija koja Vas svojim duhom ili organizacijom podsjeća na naš Varaždin?
Zbilja volim manje, šarmantne gradove, kao što je Varaždin, s puno skrivenih kutaka, tajni, legendi, gdje je sve nadohvat ruke tj. noge. Mnogu gradovi su zanimljivi, divni, simpatični, ali samo je jedan Varaždin.
Kada biste sutra morali spakirati jedan kovčeg i otići na bilo koju destinaciju, kamo bi Vas srce prvo odvuklo?
Hm, samo jedna destinacija, to je uvijek zeznuto. Negdje gdje je toplo, negdje gdje još nisam bila, možda Dominikanska Republika, Jamajka, Portoriko, Aruba, jako je teško odlučiti, Madagaskar, Mongolija…
Novinarke na terenu: Eva Lacković i Tea Vugrinec 2. H
