Čitateljski klub

Da je Vesna Parun klasik hrvatske književnosti, nije sporno. Ali nije sporno ni da je njezino djelo i dalje velika nepoznanica. Stoga je sama autorica odlučila u jednoj knjizi upoznati sve čitatelje s cjelinom svojeg jedinstvenog opusa.

Riječ je o svojevrsnom umjetničkom testamentu ove velike pjesnikinje, koja je u 88. godini života sama sastavila izbor iz 88 svojih do sada objavljenih knjiga.

Ima tu ponajviše poezije, prvenstveno ljubavnih pjesama po kojima je Vesna Parun već desetljećima znamenita daleko izvan hrvatskih granica, ali i autobiografske intrigantne proze, epigrama, aforizama, basni, eseja, pa čak i kritika i prijevoda. Pregršt je tu i stihova za djecu koji nisu getoizirani u poseban svezak nego su vjerni svjedoci poetesina života i umjetničkog i društvenog opredjeljenja.

Posebno su zanimljive sitno otisnute fusnote kojima je autorica popratila svoje tekstove, a koje pojašnjavaju nastanak pojedinih djela, njihov vremenski i društveni kontekst, umjetničke i osobne razloge njihova nastanka.

U fusnotama Vesna Parun piše i o svojemu privatnom životu i ljudima s kojima se susretala. Ponekad su to i gorka svjedočanstva ogorčenog azilanta bolnice u Stubičkim Toplicama, a ponekad britke analiza hrvatske kulturne i političke scene.

Knjiga je polemična, obogaćena biografskim crticama i oporim sjećanjima te nudi mnoge vidljive i manje vidljive zamke. No, zamke nije postavila autorica, nego njezini suvremenici koji su teže od nje veslali brzacima povijesti pa je veličina i raznorodnost njezina djela i dalje ostala neistražena, od književne struke tek usput dotaknuta i zapravo neprepoznata.

Priču iz 1939. godine i Njemačke kojom vladaju nacisti, pripovijeda sama Smrt. Djevojčicu Liesel i njenog mlađeg brata majka je prisiljena povjeriti prijateljima.

Kad Lieselin mlađi brat umre, Liesel na njegovom grobu pronalazi knjigu uz koju će naučiti čitati i koja će joj promijeniti život.

To je početak priče koja istražuje snagu riječi: njihovu moć da potaknu, uništavaju, ali i liječe. Gaseći žeđ za čitanjem, Liesel postaje kradljivica knjiga, spašavajući ih iz lomača i skrivajući… Zusakov roman o djevojčici i Smrti, priča je o nadi i ljepoti koje opstaju usred užasa i tuge i sasvim je zasluženo slavljen kao knjiga koja će se pamtiti.

Svakako pročitajte!!!

Jedna od najočekivanijih knjiga posljednjih godina, barem otkako se saznalo da nagrađivani i hvaljeni autor “Kratkog izleta” Ratko Cvetnić doista piše novi roman. Autor najbolje proze koja je ispisana o Domovinskom ratu bez (pre)velikog odmaka, nakon dvanaest godina pauze kad se već činilo kako su u pravu bili oni koji su naglašavali da su se u slučaju “Kratkog izleta” jednostavno posložile zvijezde i da je riječ o autoru koji će ostati samo na tom naslovu, objavio je opsežan roman na 550 stranica kojem su glavna tema – osamdesete.

U jeku raznoraznih nostalgičnih prisjećanja na (bolju) prošlost i osamdesete kao doba procvata glazbene, novinske i ine kulturnjačke scene, Cvetnićev “Polusan” dolazi gotovo kao pljuska prevladavajućem mišljenju o tome kako je to izgledalo dok nas je nosio novi val, a vjetrovi rata polako i sigurno pronalazili svoj put do cilja.

Glavni lik Cvetnićevog romana, Vjeko Modrić, nezavršeni je student prava kojeg sva ta opća mjesta osamdesetih u kolektivnom pamćenju jedne generacije uopće ne diraju. Ili diraju, ali je prema njima poprilično kritičan. Kao naglašeni individualac, ironičan prema svijetu oko sebe, njegovo prolaženje kroz mjesece (po kojima je strukturiran roman) kasnih osamdesetih kretanje je nepravocrtnom linijom koju obilježavaju povremeni poslovi i otkazi istih, površna veza s djevojkom Brankom, obiteljski odnosi među kojima se izdvaja onaj s bratićem Hrvojem kao svojevrsnim antipodom u smislu kategorija aktivnosti i pasivnosti i bjegovi u Branjevinu gdje povremeno uzima zraka za dalje.

Sve su te postaje poticaj za promišljanja, koja u romanu funkcioniraju na razini mikroeseja, a roman je premrežen šarolikom galerijom likova u kojoj najveću porciju ironije dobivaju partijski aparatčici i žbirovi, karijeristi, netalentirani književnici ovjenčani slavom nagrade 7 sekretara SKOJ-a, ali i tzv. “obični ljudi” pomireni sa svijetom oko sebe.

Bratić Hrvoje, s kojim je Vjeko čitavog života, osobito nakon očeve smrti, izuzetno blizak, nakon odlaska u JNA u Sinkovac, svojim krijumčarenim i necenzuriranim pismima iz vojska otvara znakovitu i vrlo implicitnu političku dionicu romana u kojoj se čitaju sve prepoznatljiviji znakovi militarizacije i neizbježnog rata, kao i priprema za stvaranje neovisne Hrvatske. Hrvoje će u trenutku kada se u Zagrebu (i romanu) ponovo pojavi Marko Veselica i masa drugih emigranata i povratnika, a Martin Špegelj započne s pripremama oko naoružavanja i obrane, odigrati i vrlo aktivnu ulogu dubokog infiltriranja u strukturu JNA, kako bi kad dođe pravo vrijeme postao ‘naš čovjek na terenu’.

Vjeko je pripadnik tihog građanskog zagrebačkog miljea kojim kolaju priča o 71-oj, koji odlazi na mise i dio je velike gradske povorke na Cvjetnicu, no i prema tome je obiteljskom backgroundu itekako ironičan i distanciran, baš kao i prema svim pojavama i mijenama socijalizma s “ljudskim licem” i sve najglašenijoj nacionalnoj osvještenosti s druge strane. Vjeko u svojim tumaranjima Zagrebom “von oben” promatra “liberalne budalaštine”, quorumaše, poletovce, “duhanski put”, ali i buduće poduzetnike, uštogljene katoličke intelektualce i sve ga to dovodi do stanja depresije i želje da se bavi pisanjem bez recepata i bez povlađivanja glavnoj struji.

“Polusan” je roman građen od digresija, mnoštva samostalnih epizoda, šume likova i stalne težnje za gestom pojašnjavanja (i u zagradama), čak i dvostrukog poentiranja napisanog. Jasno je vidljivo kako se na osamdesete gleda iz pozicije svega onoga što se događalo poslije, pa metoda “naknadne pameti” podosta izmjenjuje sliku i detektira onodobne pojave iz pozicije odmaka od dvadesetak godina, čime je zapravo propuštena šansa generacijskog romana u pravom, autentičnom smislu riječi.

(Objavljeno u Jutarnjem listu)

Priča je to o jednoj bistroj, znatiželjnoj, poslušnoj djevojci, odgojenoj u strogoj muslimanskoj obitelji, koja je izrasla u pravog borca za slobodu.

Preživjela je građanski rat, osakaćivanje genitalija, brutalno premlaćivanje, pubertet obilježen iznimnom pobožnošću, uspon Muslimanskog bratstva i život u četirima različitim diktaturama. Svijet kakav mi ne možemo ni zamisliti.

Pobjegla je od dogovorenog braka i zatražila azil u Nizozemskoj, gdje se borila za prava muslimanki i reformu islama, navlačeći na sebe neprijateljstvo reakcionarnih islamista i kukavnih političara.

Hirsi Ali pretvorila se u međunarodno priznatu glasnogovornicu za prava muslimanskih žena, a kako joj je to uspjelo i što joj se sve ispriječilo na tom putu doznat ćete ako pročitate knjigu.

Knjiga je bogata činjenicama o neobičnom životu glavne junakinje. To nije puka autobiografija: Nevjernica opisuje jedinstveno intelektualno putovanje od plemenskih običaja iz Hirsi Alina somalijskog djetinjstva, preko oštrog fundamentalizma Saudijske Arabije pa sve do suvremenog Zapada.

Krenimo upoznati potpuno novu kulturu, običaje, vjeru…

P.S. Ayaan Hirsi Ali uvrštena je među stotinu najutjecajnijih ljudi u 2005. godini prema izboru časopisa Time, a prema izboru Glamoura iste je godine proglašena junakinjom godine. Primila je mnogobrojna priznanja za promicanje ljudskih prava.

Knjigu možete posuditi u školskoj knjižnici. Uživajte i naučite nešto novo!

Knjižničarka

Prisjećam se pisanja lektire u osnovnoj školi. Kad bih privela kraju tih nekoliko, mukom izmučenih rečenica teme, mjesta i vremena radnje, fabule, morala bih napisati zaključak, koji bi najčešće glasio ovako: Knjiga mi se sviđa, zato jer je poučna. Iako mi se uopće ne bi sviđala, a još bih manje shvaćala što je tu poučno.
U višim razredima taj bi isti zaključak bio ispunjen rečenicom: Knjiga mi se sviđa, zato što nas poučava ovome, onome i svemu ostalome čemu smo već odavno bili poučeni.
Kad sam krenula u srednju školu, lektiru sam prestala pisati. Razlika je zapravo u tome što sam napokon počela čitati. Sad zaista, po prvi put mogu reći: Knjiga mi se sviđa, zato što pouke uopće nema!

Stoga, poručujem: čitajte!

Mihaela Plantak, 4.H

Ferić je dosad objavio dva kraća romana: Smrt djevojčice sa žigicama (2002.) i Djeca Patrasa (2005.). Čitatelj koji bira knjigu prema naslovu ostat će iznenađen činjenicom da ovo romaneskno djelo nema baš nikakve veze s drevnim narodom koji je svojim kalendarom predvidio smak svijeta. Ali, Kalendar Maja jest kalendar života, ljudskih sudbina, kalendar vremena koje nezaustavljivo teče i često nam izmiče iz ruku a da toga i nismo svjesni.

Prije svega, autor se ovdje pokazao kao vrstan pripovjedač, koji vješto prikazuje čovjekovu (ne)ravnotežu između razuma i strasti, neposrednog doživljaja stvarnosti i (ne)ostvarivih želja te života u društvenoj zajednici (u kojoj se od pojedinca očekuje mnogo) i života u svoja četiri zida (gdje se odvija svakodnevna borba sa strahovima, nedoumicama i skrivenim žudnjama).

Upravo će te intimne priče biti okosnica ovoga romana – skupljene sve na jedno mjesto kada jedna generacija kreće na ponovljeno, drugo maturalno putovanje. Sedamdesetogodišnjacima to je prilika da se prisjete srednjoškolskih dana, osobnih životnih poraza, (ne)sretnih ljubavi i profesionalnih (ne)uspjeha. I tu se pripovjedno klupko počinje odmotavati – kompozicija romana nije linearna, već nas ritmično vraća u prošlost, u Zagreb kakav je nekad bio i živote kakve smo nekad živjeli (tako tada u cijeloj stambenoj zgradi samo jedan susjed ima televizor i to je pravo tehnološko čudo). Glavni je lik umirovljeni Tihomir Romar, liječnik ginekolog koji je u životu bio predan poslu (ali nije uspio dosegnuti akademsku titulu svoga razrednog kolege) i ljubavi prema Senki, koja ponovno počinje u trenutku kada ga ona zamoli da joj kao liječnik pomogne brinuti se za majku na umoru. Ta će ga ljubav iscrpiti mentalno i fizički, i opet se dijelom rasplamsati na ekskurziji brodom po Jadranu, ali na tome će i ostati – ona za njega jest fatalna žena, ali ipak ne i demonska.

Na toj plovidbi pred suton života maturanti će evocirati uspomene, pokušati se suočiti sa svojim proturječnim osobnostima, protuslovljima koja su ih dotad pratila, ali će u toj vožnji prema nepoznatoj i ne tako sigurnoj budućnosti shvatiti da isključiva istina o čovjeku ne postoji, da je ljudski život često prožet ironijom, skepsom i sumnjama u ispravnost odluka koje moramo donijeti. Groteska i obuzetost tjelesnim i u ovom je romanu lako prepoznatljiva, možda najviše u epizodi u kojoj Tihomir odlazi u prvi posjet ženi lakog morala, kada novac za bolesnu majku ostavlja u sobi gdje opori miris ubija svaki osjet i gdje se Tijelo doživljava samo kao instrument za puko preživljavanje.

Ferić će majstorski ocrtati konture grada koji će se mijenjati kao što se mijenjaju i njegovi stanovnici, spojit će tradiciju i aktualnost, usidrenost u vremenu i protjecanje kroz vrijeme istodobno. Eros i thanatos ispreplitat će se u cijelom romanu – doktor Romar oduševit će se putenim životom, ljepotom, prividnim bogatstvom ljudskog duha i tijela, ali tu su i česti motivi smrtnosti – umire mu prijatelj iz djetinjstva, majka, Senkina majka, susjed, a i njegov posao je prekidati život u utrobama žena koje zaboravljaju na to da začeće ne dolazi uvijek planski.

Sklon stranputicama, doktor Romar će si stalno postavljati grčevito pitanje kuda bi mu život krenuo da je u nekom trenutku u prošlosti drugačije krenuo, da je ostao u braku koji je pokleknupred željom za uspješnom karijerom, ali zapravo, prije svega – pred karakternim razlikama dvoje intelektualaca koji shvaćaju da se studentska ljubav ipak razlikuje od bračne ljubavi i da često nije dovoljna za dug i sretan zajednički život.

Ferić je ovdje i odličan psiholog, bez moralističkih fragmenata čitatelju će ponuditi društvenu fresku, ljubavni roman i roman o odrastanju u jednom, dakle – žanrovski polimorfan roman o ljudima koji na putovanju brodom pokušavaju zaustaviti davno prošlo vrijeme.

Ovo je roman i o smislu postojanja, o bijegu u svijet iz kojega se vraćamo katkad razočarani, a katkad spremni na promjene i uvjereni u bolje sutra. Putujemo na brodu života, mokri od valova i smireni i sjetni od bonace i sunca, kako koji dan.

D.K.

O knjizi
Urania Cabral, newyorška odvjetnica, vraća se u Dominikansku Republiku poslije dugogodišnjeg samonametnutog izgnanstva. Nakon povratka u domovinu neizrecivi užas koji je bacao sjenu na cijeli njezin život odjednom se uobličuje.

Uranijina priča izmjenjuje se s klimaksom režima diktatora Rafaela Trujilla. Godine 1961. samo Trujillov dekadentni krug bliskih suradnika (uključujući i Uranijina oca, koji će uskoro izgubiti njegovu naklonost) uživa u obilju i povlasticama, dok ostatak nacije živi u strahu i siromaštvu. Kako Trujillo ne ispušta vlast iz ruku, događa se zavjera koja će promijeniti sudbinu svih aktera i same Dominikanske Republike.

Ali nakon ubojstva omrznutog diktatora Republika tone u krvavi košmar i nesigurnost. Danas, trideset godina poslije, Urania Cabral razotkriva tragičnu sudbinu svoje obitelji u suton Truillove Ere.

O autoru
Mario Vargas Llosa rođen je 1936. u Peruu. Jedan je od najznamenitijih pripadnika latinskoameričkog booma, a osobito je poznat po romanima Rat za kraj svijeta, Tetka Julija i piskaralo te Don Rigobertove bilježnice. Opsežni spisateljski rad Vargasa Llose prati i neumorno pojavljivanje u političkoj i književnoj javnosti. Godine 1986. primio je jedno od najuglednijih priznanja hispanofonog svijeta, španjolsku nagradu za književnost Príncipe de Asturias, a 2002. dodijeljena mu je nagrada Nabokov američkog centra PEN-a.
2010. primio je Nobelovu nagradu za književnost.

Pred vama je novi fenomenalni, humoristički roman ispunjen sjajnim dijalozima, iznenadnim obratima i napetim filmičnim situacijama. Tomićevi likovi čitatelje će ponovo nasmijati do suza jer autor i dalje voli svoje likove, čak i kada se čini da im se ponovo ruga. Ironija kojom presvlači naizgled grubi i primitivni mentalitet laka je poput najfinije svile.

Čudo u Poskokovoj Dragi sigurno je najkompleksnije autorovo ostvarenje do sada. Uspješno isprepličući elemente vodvilja, stare holivudske komedije, trilera, romana ceste i komedije zabune. Tomić je napisao divan humoristički roman koji će čitatelji odmah zavoljeti. Ovo je nedvojbeni dokaz jednog velikog spisateljskog umijeća – svi romaneskni elementi ovoga su puta našli svoje mjesto u jednoj slatko-gorkoj komediji, smještenoj u prepoznatljivom vremenu i prostoru.

B.

Marquez je jedan od rijetkih pisaca koji uspijevaju privući čitatelje kratkim pričama. To je – znate iz vlastitog iskustva – vrlo teško, unatoč pravom procvatu kratke priče, što se dogodilo zahvaljujući Carveru, piscu posve drugačijeg senzibiliteta od Marqueza. (No dobro, možda sam trebala spomenuti i Murakamijevu odličnu zbirku). Činjenica je da čitatelji jednostavno više vole romane. Poezija je na posljednjem mjestu interesa.

Zašto, dakle, pročitati ovu zbirku? Dvanaest hodočasnika je dvanaest priča pisanih godinama, o čemu svjedoči predgovor samoga pisca gdje opisuje kako su priče nastajale, što je izuzetno zanimljivo. Same priče su savršene. Napisane su majstorski, posve u duhu Mrquezu svojstvenog magijskog realizma kojeg smo naučili vezati uz latinskoameričke pisce ; pročitali ste već koji od Marquezovih romana ili “Kao voda za čokoladu” Laure Esquivel ili ( ne, nisam zaboravila ) ipak malo drugačijeg Borgesa.

Magijski realizam je privlačan, jer fantastično, magijsko daje kao običnu činjenicu kojoj se ne čudi, već je smatra normalnom. Što glavnim likovima čine tramontana, ulazak u pogrešan autobus, spavanje u dvorcu u kojem se navodno pojavljuju duhovi, kamo vode tragovi krvi u snijegu… Priče su pitke. Nošeni vještom naracijom brzo ćete kliziti kroz tekst.

Moja je preporuka: pročitajte, jer ovo je najbolje što je Marquez napisao. A ne zaboravite da je Nobelovu nagradu dobio za nešto drugo – roman “Sto godina samoće”.

G.K.K.

“Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja. Otvori srce i prati ga, kamo god te odvelo…I zapamti, stremi prema Mjesecu…

P.S. Uvijek ću te voljeti…”

Holly i Gerry imali su savršen život – sretno oženjeni, živjeli su u Dublinu blizu svoje obitelji i prijatelja, dobro su se zabavljali – ukratko – svijet im je bio pod nogama. Ili su tako mislili…

Sreću dvoje mladih ljudi prekida iznenadna smrt. Ali smrt ne znači i kraj ljubavi jer prava ljubav nikad ne umire.

Znajući da mu se bliži kraj, Gerry je napisao niz pisama koje će Holly voditi i usmjeravati u životu nakon njegove smrti. Pisma su stizala svakog mjeseca, a njihov sadržaj otkrijte sami.

Roman je najprodavaniji prvijenac u Irskoj i najprodavaniji prema ljestvici Sunday Timesa. Postao je bestseler u cijelome svijetu.

Prema predlošku tog romana snimljen je i film s Hilary Swank i Gerardom Butlerom u glavnim ulogama.

Knjižničarka

Radnja romana odvija se u 17.st. u nizozemskom gradu Delfi, gdje je život tekao mirno. Svatko je znao svoje mjesto – bogati i siromašni, katolici i protestanti, sluge i gospodari. Život u gradu opisan je jednostavno i slikovito, čak toliko da se vrlo lako čitajući roman uživimo u njegovu radnju. Jednostavno se prebacimo nekoliko stoljeća unatrag i poistovjetimo s ljudima koji su život provodili u pranju rublja na glavnoj rijeci, šetnjama tržnicom ili pripremama raskošnih zabava.

Radnju romana proživljavamo kroz događaje glavne junakinje, šesnaestogodišnje Griet, koja – kako bi prehranila svoju obitelj – odlazi u grad u potragu za poslom. Riječ je o smirenoj, marljivoj djevojci koja je od svoje najranije mladosti pokazivala smisao za lijepo. Dolazi u kuću slikara Johannesa Vermeera te mu uskoro zapne za oko – naime, on u njoj pronalazi muzu, inspiraciju za svoje umjetničko djelo prema kojem je i knjiga dobila naziv.

Inače, nadahnuće za svoja djela autorica pronalazi u umjetnosti, književnosti, kiparstvu… I ovaj je roman nadahnut stvarnom Vermeerovom slikom, a kroz pripovijedanje čitatelj otkriva koji su osjećaji razdirali djevojku sa slike dok je naizgled mirno sjedila i pozirala svojemu gospodaru.

Prema toj knjizi snimljen je i film sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi, u kojem je fabula romana vjerno prikazana. Obično se razočaram gledajući filmove snimljene prema predlošku neke knjige, ali ovdje to nije bio slučaj. Uživala sam čitajući knjigu, ali i gledajući film. Zato toplo preporučujem svima – uzmite stvari u svoje ruke i uživajte!

Nataša RM