Svakome je djetetu potrebna obitelj
Ako djetetu nisu omogućeni odgovarajući uvjeti potrebni za rast i razvoj u biološkoj obitelji, zamjenska je obitelj najbolje rješenje.
Razgovarala: Gabriela Bebić
Na Svjetski dan djece predsjednik Županijske skupštine Varaždinske županije Krunoslav Lukačić naglasio je kako na području Varaždinske županije djeluje 138 udomiteljskih obitelji među kojima 86 udomljuje djecu. (Regionalni tjednik, objavljeno 20. 11. 2025.)
Zbog nešto neuobičajenih obiteljskih okolnosti zbrinuta sam i ja u udomiteljskoj obitelji čijoj je oslonac Jelena Leček. Stoga sam i odlučila napraviti intervju s Jelenom Leček, udomiteljicom iz okolice Varaždina koja vrata svojega doma pruža otvorenima, već više od 20 godina, djeci koja zbog spleta nesretnih okolnosti nisu mogla ostati u biološkoj obitelji ili je nisu imala. Jelena je pravi primjer osobe koja za svoj rad ne traži priznanja, već svojom brigom i toplinom dokazuje da obitelj ne mora biti krvlju povezana.
Počeci udomiteljstva
Jelena, što za tebe znači biti udomiteljica?
Prije svega, udomiteljica za mene znači biti oslonac djeci u smislu da im pružam sigurnost, mir i toplinu doma. Jednostavno rečeno, davati djeci ono što im je potrebno, a nisu mogla primati u biološkoj obitelji. Volim djecu i želim im pružiti barem djelić obiteljske atmosfere. Za mene je obitelj svetinja. I tako već dulji niz godina.
Zašto si se odlučila uploviti baš u udomiteljske vode?
Ponosna sam majka četvero djece i baka petero unučadi. Kada su se moje kćeri odselile, kuća je ostala nekako prazna pa smo suprug i ja odlučili 2002. godine otvoriti vrata našega doma djeci koja u odrastanju nisu imala potporu svojih obitelji.
Sjećaš li se još uvijek prvog udomljenog djeteta?
Bio je to mladić imenom Alen Kiš iz okolice Ludbrega. Pohađao je drugi razred srednje škole za zanimanje elektrotehničar. Danas živi i radi u Zagrebu. Bio je iznimno mirno dijete. Nadasve, bio je odviše inteligentan. Sjećam se da je volio čitati knjige, pogotovo nastavke Harryja Pottera na engleskom jeziku. To mu je bila strast. Nažalost, njegova se majka nije najbolje snašla u ulozi roditelja. Zanemarivala ga je i optuživala za problematično ponašanje (da se drogira). No, Alen je bio sasvim normalan mladić.
Koje si uvjete kao udomiteljica prema Zakonu o udomiteljstvu morala ispunjavati?
Prema članku 14. Zakona o udomiteljstvu morala sam ponajprije biti zdravstveno sposobna odnosno moći se tjelesno i mentalno brinuti za korisnika. Potom, imati državljanstvo i prebivalište u Republici Hrvatskoj. Usto, biti radno sposobna te imati završenu barem srednju školu. Nadalje, imati riješeno stambeno pitanje i zadovoljene materijalne uvjete. Naravno, i biti sposobna skrbiti se za korisnika (pružati zaštitu, čuvanje, njegu i drugo).
S kakvim si se izazovima na početku udomiteljstva susretala?
Moj najveći strah bio je u tome hoću li moći pomoći djetetu koje dolazi u moj dom noseći se s vlastitom traumom i neizvjesnost hoću li ga moći izvesti na pravi put. Najčešće traume s kojima su se djeca nosila bile su posljedica zlostavljanja što je dovodilo do pojačane agresije i sklonost vandalizmu. Takav slučaj imala sam s jednim djetetom romske nacionalnosti kojeg je majka privezala za vrući radijator kao vrstu kazne. Djeca pogođena traumama ne vjeruju odraslima i ne žele se vezati uz njih. Boje se da ih i udomiteljska obitelj ne ostavi ili izda.
Je li bilo trenutaka kada si pomislila odustati od svog poziva?
Ne, nikada. Dijete nikada nije krivo zbog toga što je spletom teških okolnosti moralo otići iz biološke obitelji. Svako dijete treba obitelj pa bila ona i zamjenska.
O štićenicima i osobnim iskustvima
Koje su tvoje osobine kao udomiteljice?
Biti osjećajna, strpljiva, marljiva u radu s djecom i dalje će sve teći svojim tokom. Također, ne treba očekivati materijalnu dobrobit jer ovo nije posao gdje bi se netko mogao obogatiti, već istinski poziv u pomoć onima kojima je to najpotrebnije.
Koliko si djece udomila od samog početka pa do danas?
Kroz moj dom prošlo je dvadeset i četvero djece. Neka su ostala dulji niz godina, neka nekoliko mjeseci. I dalje sam s nekima od njih u kontaktu. Većina ih je stala na svoje noge i danas su uspješni poslovni ljudi. Djeca su dolazila iz Dalmacije, Senja, Donje i Gornje Voće, Brezničkog Huma, Ludbrega, mnogih romskih naselja u Međimurju, Sračinca. Iskreno, mogla bih sada na papiru ispisati sva imena djece koja su prošla kroz moj dom i pokraj svačijeg imena napisati izazove s kojima smo se zajedno nosili. Najviše mi je u sjećanju ostala djevojka imenom Zdenka koja je porijeklom s područja Donje Voće, a danas živi u okolici Zagreba i ima svoju tvrtku alkoholnih pića.
Koje su dobi bila djeca koju si udomila?
Najčešće su dolazila djeca osnovnoškolskog uzrasta, no bilo je i adolescenata. S vama je adolescentima uvijek izazovno. Kada govorim o osnovnoškolcima, za većinu je njih ovo bilo mirno razdoblje. No, sjetila sam se jednog dječaka zbog čijeg sam neučenja često morala odlaziti u školu i pritom bih molila učitelje (nije mi na čast) da ne padne razred. Zvao se Goran i stvarno nije volio učiti. No, u srednjoj je školi procvao. Završio je za keramičara i danas je izvrstan u svome poslu.
Kakva su tvoja iskustva s djecom problematičnog ponašanja?
Većinom su to bila djeca romske nacionalnosti sklona impulzivnom ponašanju. Zbog jednog sam mladića bila čak 33 puta na policijskoj postaji jer je stalno bježao od kuće i radio gluposti. Svaki put kad bi završio na policijskoj postaji, rekao bi: „To će moj kum srediti.“ misleći na mojeg supruga. Bio je to doista začarani krug.
Kako se nosiš s odlascima djece kojima si pružala dom?
Teško. Emocije naprave svoje. Razmišljaš o tome što si sve prošao s tim djetetom, a ono sad kreće svojim putem. Svaki odlazak za mene je dirljiv jer je svako dijete, ma kakvog god da je karaktera bilo, ostavilo neki trag u meni. Posebno me je pogodila smrt tvoje majke Ane jer je dolaskom u naš dom bilo predviđeno da će biti s nama samo šest mjeseci, odnosno da će u međuvremenu umrijeti. No, s nama je ostala šest godina. Bila je velik borac.
Planiraš li nastaviti s ovim pozivom?
Već sam u poodmaklim godinama pa planiram s tobom zatvoriti ovo životno poglavlje. Ti si jedna marljiva djevojka, puna samopouzdanja s jasnim ciljevima za budućnost. Nema te prepreke koja te može zaustaviti u naumu. Imaš samopoštovanja, imaš svoje ja i znaš koliko vrijediš. Puno si toga prošla u životu i ništa te nije slomilo. Imaš taj dalmatinski dišpet u sebi i samo tako nastavi.
O sustavu i podršci
Jesi li zadovoljna suradnjom s Centrom za socijalnu skrb?
Svaki sustav ima svoje nedostatke, pa tako i socijalna skrb. Mišljenja sam da im, kada smjeste dijete u udomiteljsku obitelj, više nije toliko bitno kako je tom djetetu i što se s njim događa. No, kada nastane neki problem, ponajprije se proziva udomitelja. Osobno, nemam toliko negativnih iskustava sa socijalnim radnicama. Ipak, mislim da bi se socijalne institucije trebale više angažirati i produbiti odnos s djetetom koje je otišlo u udomiteljsku obitelj.
Pruža li se vama udomiteljima, osim Centra za socijalnu skrb, dodatna podrška?
Postoji „Zipka“, udruga udomitelja za djecu i mlade Varaždinske županije, koja (ukoliko ste član i plaćate članarinu) održava radionice, organizira izlete i tome slično za djecu i udomitelje. Dugo sam bila članicom te Udruge, no zadnje dvije-tri godine više nisam. Nažalost, nitko od viših tijela ne organizira nikakva usavršavanja za nas udomitelje.
Što bi poručila budućim udomiteljima?
Kao što sam već i rekla, udomiteljstvo nije posao gdje bi se moglo obogatiti, već istinski poziv u pomoć djetetu koje je zbog nesretnih okolnosti ranjeno i nemoćno pri čemu ljubav i topla riječ udomitelja mogu napraviti čudo. I zato neka se ne boje zakoračiti u udomiteljske vode, otvoriti vrata svoga srca i pružiti topli dom onima kojima je stvarno potreban.