Intervju s Leonom Lacković, djevojkom iz okolice Novoga Marofa koja trenira borilačke sportove
Žene u borilačkim sportovima
Svaki sport bez obzira na spol traži spoj snage i uma. Moja sugovornica jedna je od djevojaka koja razbija stereotipe i pokazuje da ženstvenost i borilački nagon čine pravi spoj. Leona Lacković, učenica četvrtoga razreda smjera fizioterapeutski tehničar/ tehničarka, ruši predrasude te otkriva svoj put i strast prema mješovitim borilačkim vještinama.
Zašto si se odlučila upisati na MMA (Mixed Martial Arts)?
U početku sam se bavila atletikom i plesom. No, polako sam gubila volju za sportom sve dok nisam sasvim slučajno saznala da u mojem gradu, Novom Marofu, postoji klub mješovitih borilačkih sportova poznat po kratici MMA (Mixed Martial Arts). Privukla me je dinamike tog sporta. Unatoč tome što sam bila jedina djevojka, upisala sam se bez previše razmišljanja.
Kako izgleda prostor u kojem treniraš?
Treninzi se inače održavaju u maloj dvorni Osnovne škole Novi Marof, a to je dovoljno velik prostor za razgibavanje i vježbe. Uz jedan zid stoji navješanih 6 vreća za boks, uz drugi su po cijeloj ravnini švedske ljestve i u kutu dvorane naslagane su spužve za tatami (vrsta prostirke, podloge za borilačke sportove, najčešće izrađena od spužve) te strunjače koje rijetko koristimo. Pored vrata naslonjena je duga greda koja služi većinom za odmor, ali je korisna i u treningu. To je uglavnom sve. Bitna je prostorna i prazna dvorana za kretanje.
Opiši jedan svoj treninig.
Uvijek prvo započinjemo intenzivnim zagrijavanjem i treninzima koordinacije. To uključuje partnera. Vježbe su primjerice uzimanje rukavice iz ruke para, praćenje partnerovih leđa s naglim promjenama smjera ili uvježbavanje boksačkih kombinacija te shadow boxing. Nakon 45 minuta dobrog zagrijavanja ostaje nam otprilike 15 minuta za sparing. Poanta nije ozljeđivanje drugih, već iskorištavanje maksimalni broj naučenih tehnika i ostvarivanje brzih reakcija. Naravno, treniramo i na podu. Čudno zvuči ali, brazilski džiju-džicu i hrvanje su također dio naših treninga. Isto kao i kickboxing te muay thai.
Što ti je najteže u tom sportu, a u čemu uživaš?
Iskreno rečeno, sam sport zahtijeva veliku količinu energije i kondicije tako da je to u početku bio izazov, ali ništa na što se nije moguće naviknuti. Pored toga malo je teže bilo uspostaviti neku vrstu komunikacije s dečkima, ali i to se s vremenom poboljšalo. Da ne bi bilo samo kiša i oblaci, obožavam dinamiku i tempo kojim treniramo. Pomaže u ublažavanju stresa i mentalnom opuštanju. Zabavno je stalno imati drugačije vrste treninga, a to je meni vrlo bitno jer ne postaje dosadno.
Jesi li ikada prije trenirala neku borilačku vještinu? Kako je izgledao tvoj prvi trening?
Kao što sam spomenula, nikad nisam trenirala ništa specifično tako da je MMA prvi pravi sport kojim se bavim. Zato je prvi trening bio i najteži. Intenzivno zagrijavanje uz moju slabu kondiciju nije baš bila dobra kombinacija. Sad mi je jako smiješno vraćati se mislima u ono vrijeme, ali sjećam se da sam bila sasvim iscrpljena toliko da me je uhvatila mučnina.
Koliko djevojaka trenira MMA u Novom Marofu?
Prije negoli sam došla, čula sam da je trenirala jedna djevojka koja je nastavila svoju karijeru razvijati u Varaždin. Eto, sad sam jedina u skupini.
Kako ljudi obično reagiraju kada čuju kojim se sportom baviš?
Većina ljudi ne zna što je MMA. Oni koji znaju, ostaju začuđeni jer se rijetko, a pogotovo u manjim gradovima, viđa djevojka koja se bavi takavom vrstom sporta. Neki imaju neprimjerene komentare zbog mojeg spola, ali moj trener uvijek kaže: „Haters gonna hate“.
Kako je izgledala tvoja prva borba?
Klub je čisto rekreativan tako da ne odlazimo na natjecanja, ali dosta spariramo. Prvi put je izgledalo poprilično loše jer ipak nikad se nisam time bavila. Sparirala sam s trenerom i koliko god mi je popuštao, dobila sam nekoliko manjih udarca u glavu, ali ništa ozbiljno. Iskreno, bilo nam je čak i smiješno.
Što te najviše motivira kad ti se ne da trenirati?
Dobro pitanje. Evo, nemam baš konkretne motivacije pored cilja za boljom fizičkom aktivnošću. Budući da je borilački sport u pitanju, mislim da je svakome cilj i bolja samoobrana. To je uvijek neki scenarij u mojoj glavi koji me potakne na trud i rad. Pogotovo zato što sam žensko, a svi smo svjesni kakvih sve vijesti i priča ima na internetu o silovanjima, zlostavljanjima i umalovažavanjima žena. Naravno, nikad ne bih ozlijedila nekog, jedino u situaciji koja bi postala fizički ugrožavajuća za mene.
Koje su bile tvoje najteže ozljede?
Sa sigurnošću mogu reći da, zbog opreme koju imamo, nikada nije bilo ničeg ozbiljnog pored masnica ili nešto blažih udaraca u nos.
Koliko vještine koje si stekla u sportu utječu na tvoju svakodnevnicu?
Kao što sam već rekla, zbog neprimjerenih komentara ne govorim puno o svojim borilačkim vještinama i ne planiram ih primjenjivati ni na kome bez razloga. Mogu sa sigurnošću reći da se osjećam i fizički i mentalno jakom za sve izazove koje život nosi. Malo je teže uskladiti trening i obaveze u školi, no uz volju sve se može.
Misliš li da su žene podcijenjene i shvaćene kao slabiji, ranjiviji spol u sportovima?
Apsolutno. To je jednostavno oduvijek tako i tako će zauvijek ostati. Ne samo u borilačkim, već i u bilo kojem sportu uvijek nekako prevladava muški spol. Dakako, postoje i takozvani „ženski“ sportovi. No, mislim da se vrsta sporta ne bi trebala dijeliti na muške i ženske. Znam da ima puno ljudi koji se sad ne bi složili sa mnom, ali svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Što bi poručila djevojkama koje bi se željele okušati u borilačkim vještinama?
Pokušajte. Slušajte svoju intuiciju i slijedite svoje snove. Ne dajte da vas bilo čija riječ zaustavi u praćenju svojeg sna i ispunjivanju vaših želja. Sport nije samo fizička, već i mentalna vještina to jest odraz naše jakosti iznutra. I zapamtite, bolje je pokušati, iskušati i odustati, nego uopće ne pokušati. Sve je stvar ustrajnosti i odlučnosti.
Razgovarala: Gabriela Bebić, 4. H (Novinarka na terenu)